otkazana povorka

Što je za Hrvate uopće Praznik rada i zašto nemamo nerv za radničke akcije?

01.05.2024 u 07:01

Bionic
Reading

​​​​​​​Proslava Međunarodnog dana rada i ove godine proći će bez prvosvibanjske povorke. Sindikati su digli ruke od organizacije uz poruku da hrvatsko društvo nema interesa za radničke akcije

'Prijašnjih godina pokazalo se da su u prvosvibanjskim povorkama sudjelovali samo predsjednici sindikata, povjerenici i aktivisti, a šira javnost ostajala je po strani', izjavio je Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS).

Osjećaja za iskazivanje javnog nezadovoljstva, kaže, očito nema.

'Ove godine bilo bi ga još manje s obzirom na to da su plaće solidno rasle, pogotovo u državnim i javnim službama, ali i u privatnom sektoru', ocijenio je Sever.

Što kažu sociolozi i politolozi na tvrdnju sindikalista da hrvatski građani nemaju 'nerv' za izlazak na ulicu?

Dragan Bagić s Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu smatra da odluka sindikata o neodržavanju prvosvibanjske povorke nije loša.

'Nemoguće je organizirati suvislu akciju u nekoliko dana, bez dugotrajne javne motivacijske pripreme, ali i organizacijskih priprema. Sindikati nisu bili posebno prisutni u javnom prostoru od usvajanja uredbi o koeficijentima za zaposlene u državnoj upravi i javnim službama krajem veljače. A i tada su bili aktivni samo neki od njih. U protekla gotovo dva mjeseca sindikati su se povukli iz javnog prostora i prepustili ga isključivo političarima, u kontekstu parlamentarnih izbora. U takvoj situaciji doista je teško mobilizirati značajniji broj sudionika sindikalnog javnog okupljanja', rekao je za tportal Bagić.

Politolog Karlo Kralj s Fakulteta političkih znanosti (FPZ) ističe da Međunarodni praznik rada ima veliku važnost za povijest radničkog pokreta i definitivno ga treba nastaviti obilježavati.

'Čak i kad bismo se složili da sindikalna prvomajska povorka nema velik odjek, to ne znači da od obilježavanja treba odustati, već da način obilježavanja treba promijeniti. I sam sam član sindikata te vjerujem da je svrha sindikata organizirati ljude i onda kada se to čini kao težak zadatak', mišljenja je Kralj.

Obrazlažući sindikalnu odluku da se ne održi povorka, čelnik NHS-a Krešimir Sever ustvrdio je da hrvatsko društvo, za razliku od njemačkog, ne pokazuje interes za radničke akcije.

Nikola Petrović s Institut za društvena istraživanja smatra da je pogrešno uspoređivati Hrvatsku sa zapadnoeuropskim zemljama jer su imale drugačiji razvoj.

'U istočnoeuropskim društvima radničke i sindikalne akcije bile su ideološki delegitimirane. A i nezadovoljni ljudi imaju mogućnost emigracije u zapadnoeuropske zemlje. Ekonomist Albert Hirschman pokazao je da kada ljudi nisu zadovoljni nekom organizacijom, a to se odnosi i na države, imaju mogućnost odlaska, mogućnost glasa, tj. protesta i mogućnost lojalnosti. U Hrvatskoj je velik broj ljudi iskoristio mogućnost odlaska, tj. emigracije. Također imamo značajnu lojalnost koja se iskazuje podrškom HDZ-u, jednoj od najdominantnijih stranaka u srednjoj i istočnoj Europi, a koju njezini birači smatraju onom koja je stvorila državu. No postoji i značajan dio građana koji su spremni prosvjedovati i za lijeve i za desne ciljeve', uvjeren je Petrović.

Što je uspješan prosvjed i jesmo li imali takve kod nas?

'Uspješni prosvjedi su oni koji zaustavljaju neku promjenu, zakon ili gradnju. U hrvatskom društvu bilo je dosta takvih prosvjeda. Što se tiče radničkih prosvjeda, to je bilo zaustavljanje outsourcinga 2014. godine. Na lokalnoj razini pak to su bili primjerice protesti protiv izgradnje centara za tražitelje azila u Stubičkoj Slatini i Maloj Gorici. S druge strane, uspješni prosvjedi su i oni koji dovode do stvaranja čvršćih organizacija, pa i stranaka. Tako je nominalno neuspješan prosvjed protiv izgradnje poslovnog centra na Cvjetnom trgu doveo do stvaranja zelene ljevice i stranke Možemo. A 'Facebook prosvjedima' iz 2011. došlo je do stvaranja populističkih pokreta i stranke Živi zid', objasnio je Petrović.     

Bagić smatra da Severova tvrdnja – Hrvati nisu za radničke akcije - samo donekle drži vodu.

'Istina je da već dvadesetak godina nema velikih radničkih okupljanja i prosvjeda. No tijekom druge polovine 90-ih gledali smo brojne prosvjedne akcije radnika, uglavnom motivirane tada brojnim krizama u pojedinim poduzećima. Međutim pogrešno je to pripisivati nekakvim nepromjenjivim kulturološkim obilježjima, kako to često rade sindikalni dužnosnici, skidajući dio odgovornosti sa sebe. Prosvjedne aktivnosti posljedica su artikuliranja nezadovoljstva neke grupe. Dakle određeni akteri, vođe, moraju artikulirati nezadovoljstvo, potrebe, zahtjeve onih koje predstavljaju. Zatim te poruke moraju adekvatno prenijeti članovima tih skupina te tako pobuditi prosvjedni potencijal. Moraju i objasniti koja je svrha tog prosvjeda i što se njime može ili ne može postići. Nakon te javne pripreme dolazi organizacija', objasnio je Bagić.

On ukazuje i na to da sva istraživanja pokazuju da u hrvatskom društvu dominira nezadovoljstvo.

'Štoviše, moglo bi se čak tvrditi da je tolika razina nezadovoljstva možda i neopravdana, no ona nesporno postoji. Ipak, suprotno zdravorazumskoj pretpostavci, u sociologiji znamo da samo nezadovoljstvo nije dovoljno za bilo koji oblik političke ili društvene akcije', istaknuo je Bagić.

  • +31
Praznik rada u Maksimiru Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

Politolog Kralj s FPZ-a upozorava da posljednjih godina svjedočimo narušavanju radničkih prava, što se posebno odnosi na migrantske radnike i radnice iz dalekih zemalja. Upravo na toj temi, smatra on, sindikati bi trebali temeljiti svoje daljnje djelovanje.

'Poslodavci sustavno i planski iskorištavaju situaciju s migrantskim radnicima da bi u uvjetima manjka radne snage, uzrokovanog masovnim iseljavanjem, održali nisku cijenu rada, odnosno da se ne bi odrekli svojeg profita. Država pritom uglavnom servisira interese poslodavaca iako je upravo niska cijena rada jedan od najvažnijih uzroka iseljavanja. Uz pravilnu strategiju, u uvjetima manjka radne snage veliki sindikati itekako mogu organizirati radništvo. No da bi uspjeli u tome, moraju temeljito mijenjati svoj pristup regrutaciji novog članstva, što se posebno odnosi na malo prije spomenute migrantske radnike i radnice. Čini mi se da, uz nekoliko iznimaka, velik dio domaćih sindikata i njihovih središnjica propušta priliku za rast i razvoj upravo u tom području', mišljenja je Kralj.

Koliko Hrvati protestiraju u odnosu na druge zemlje EU-a?

Prema rezultatima projekta Disobedient Democracy, u periodu od 2000. do 2017. prosječan godišnji broj prosvjeda u Hrvatskoj nije značajno odskakao u odnosu na primjerice Portugal, Španjolsku i Srbiju. 'Kao i u drugim zemljama, građani su u Hrvatskoj itekako skloni prosvjedovanju onda kada vide smisao u tome. Iako su naši sindikati relativno slabo zastupljeni u privatnom sektoru, u javnom sektoru i dalje imaju značajnu mobilizacijsku moć, što se moglo vidjeti za vrijeme nastavničkog štrajka 2019. godine. To je bilo vidljivo i u proteklom dvogodišnjem razdoblju, u kojem su sindikati javnih službi ipak uspjeli osigurati da plaće barem djelomično budu usklađene s inflacijom. Iako se sindikate javnih službi često kritizira, treba imati na umu to da bi bez njih stanje u javnim službama bilo puno gore', rekao je Kralj.